Пређи на главни садржај

Represija i otpor

Zgrada Višeg suda u Pirotu

Piše: Tomica Ćirić

P

osle osam meseci protesta mogu se postaviti neka ključna pitanja, zavisno od ugla sagledavanja naše društvene krize. Prvo, da li je vlast kartela Srpske napredne stranke došla do svoje terminalne faze? Ili su, posmatrano iz ugla vlasti i režimskih tabloida, protesti upali u jednu petlju blokadnog zamora na ovim vrelim letnjim temperaturama, u epilogu situacije koja je kulminirala do sada najvećom represijom ovog sistema? Lično sam sklon da se afirmativno odredim prema prvom pitanju, jer, zaista, posle čitavih osam meseci neprekidnih protesta i blokada, autokrata Neandrej je pokazao da odavno ne kontroliše stanje u zemlji.

     Drugo, šta nam je pokazao najsvežiji Vidovdanski skup u Beogradu na ideološkom planu? Svojom mitološkom simbolikom sa obe strane protestne matrice značajno je suzio polje kritičkog prevrednovanja naše političke stvarnosti na jednoznačno natpevavanje u istom (kvazi)patriotskom karaoke ključu. S jedne strane, slavijsko lomparisanje o Oblićevom podvigu, s druge ćacilendsko bokanisanje o Lazarevom mučeništvu na vašarskoj muzičkoj podlozi. Ne bih tražio kontrapunkt paralele u retoričkim skalama, mada se čini da se obe muzičke linije skladno dopunjuju, ali, zaista, dokle više to “osvetoljubivo mučeništvo” i metafizički zavet jednog devetnaestovekovnog političkog mita ugrađivati u savremene političke narative? Dosta nam je više razbusavanja u maljava prsa, podgrevanja teze o unutrašnjem neprijatelju i nebeskoj žrtvi? Iako lično nemam ništa protiv nečijeg privatnog patriotizma, zašto on mora uvek da bude drečava platforma za političke stavove u pravcu mobilizacije nacionalne sabornosti kad god se politička situacija u zemlji dramatično pretumba. Izgleda da kad god nacionalna mašina počne istorijski da škripi, motor mora da se podmaže pseudomitskim uljem.

     Ipak, mnogo važnije od kvaliteta retoričkih poruka sa ovog vidovdanskog skupa, jeste odluka vlasti da sa “reči pređe na delo”. Još se nije razduvao roštiljski dim iz smrdljivog Ćacilenda, kada su ponosni vitezovi-oklopnici Žandarmerije grunuli na masu i tokom večeri razbili one najupornije protestante po okončanju studentskog protesta. Neko je od analitičara iz opozicionih medija lepo primetio da je Neandrej ovde, potpuno u skladu sa svojim karakterom (ili bolje reći: njegovim odsustvom), napravio po ko zna koji put istu grešku u koracima. Umesto da je pustio da se vidovdanski skup na Slaviji završi mirno i da se efekat tog protesta raščini u potonjim medijskim prepucavanjima, on je morao demonstracijom gole sile da pokaže svoju nadmoć i time je još više raspalio žar blokada širom uzavrele Srbije. Još jedna potvrda toga da je strategija ove vlasti represivno kukavička i nedostojna ozbiljnog i demokratskog rukovođenja državom i njenim resursima. 

      A što se tiče policije i njenih službi, još jedna poražavajuća istina o njima kao slepim pretorijancima (janjičarima) političkog sistema zarobljene države. Prisećamo se svi prizora petooktobarskog bacanja štitova od strane mnogih pripadnika tadašnje policije. Nije ni tada kod njih proradila savest nego su ljudi bili iskreno uplašeni za svoju bezbednost, tako da ne treba ni sada očekivati da će tek tako preći na stranu građana u protestu i uz prigodnu pesmu zagrliti studente. Tek ono što se desilo kod Pravnog fakulteta u Beogradu kada su oklopnici sada već u narodu preimenovane Žardinjerije mlatili studente u blokadi i čak probali nasilno da upadnu u prostorije Pravnog fakulteta, grubo prekršivši autonomiju Beogradskog univerziteta, izraz je potpune nemoći Neandreja i njegovog kartela. Jasno je odavno da svaki ovakav akt represije, svako premlaćivanje i prekomerna upotreba sile, a da i ne naglašavam prisustvo tetoviranih i maskiranih batinaša u policijskim uniformama, izaziva kod građana kontraefekat. Ova vlast je odavno u slobodnom padu a suspenzija pravne države i nejednakost građana pred zakonima ove zemlje, u kojoj je korumpirani naprednjački kartel privilegovana društvena kasta, postalo je normalno stanje.

     Ono čemu danas svedočimo jeste mučenje i mrcvarenje srpskog društva, podeljenog na vlast, tačnije uzak oligarhijski krug funkcionera, tajkuna i kriminalaca koji čini ovaj politički režim koji legitimiše kult Vrhovnog Šibicara  dok je sa druge strane nekoliko stotina hiljada građana koji su za ovih osam meseci iskazivali neki oblik neposlušnosti, s tim što je ova cifra svakako i mnogo veća ako se uzme u obzir ukupno raspoloženje javnog mnjenja po pitanju odnosa prema Neandrejevoj vlasti. Jedna strana ima sve mehanizme prinude i sile, druga ima nepokornost narodne energije koja se ne može tek tako “ispumpati”. Kratkoročno, država uvek pobeđuje svojim sredstvima prinude, dugoročno, ovakva vlast gubi u svakom smislu. Zato bi izbori bili najprirodnije rešenje da se izađe iz ovog društvenog konflikta.

     S tim u vezi, očekujem da će se, po svoj prilici, na jesen desiti raspisivanje vanrednih izbora i da će ovi protesti poprimiti drugačiji tok. Ili mi barem to u ovom trenutku izgleda kao jedino razumno rešenje za prevazilaženje ove krize. Jasno je da se ova vlast neće dobrovoljno odreći funkcija, tako da je realno očekivati da će Neandrej ponovo probati da pokrade i te izbore, ali sada sa mnogo dramatičnijim ishodom, što je pokazao slučaj masovne građanske kontrole i društvene tenzije na izborima u Kosjeriću i Zaječaru. Naposletku, očekujem u budućnosti još snažniji otpor i posledično krah ovog političkog režima, a potom i hapšenje svih njegovih čelnika. Sve ostalo vodilo bi društvo u agoniju višegodišnjeg terora, policijske represije i građanskih sukoba širih razmera.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Sve što ste želeli da znate o opoziciji, ali niste smeli da pitate

Lideri PPN-a, novembar 2023. Piše: Tomica Ćirić   N a samom početku ovog teksta, želim da kažem kako poštujem svakoga ko se u prošlosti borio protiv ove vlasti, kao i protiv svih društvenih i kulturnih normi palanke koja je ostala nepromenjena u svojoj višedecenijskoj inertnosti. Mogu da kažem da sam kao autor dugo vremena vodio borbu sa pozicije intelektualne manjine u gradu, dakle kao misleća individua koja preispituje lažne autoritete u našem društvu i da me stranačka politika nikada nije zanimala. Pre dve i po godine, uoči poslednjih lokalnih izbora, nema skoro nijedne političke stranke u Pirotu čiji me poverenik nije pitao da se učlanim i uđem u sferu lokalne politike. Naposletku, prihvatio sam da budem jedan od kandidata na listi odbornika opozicije grada Pirota, koja se prvi put posle dvadeset godina ujedinila i stvorila jedinstven politički front. Jedini uslov bio je da ostanem nestranačka ličnost i suštinski nezavisan u svom političkom delovanju. Nisam se ni danas zbog tog...

Kad su cvetale ržanske tikve

Foto: ZGP    J oš se ovo leto nije pošteno ni rasplamsalo kad se novi naprednjački cirkus šćaše po Srbiji, zemlji, tikve da prevrne. Ovog puta u vidu vašarskih posela po unutrašnjosti. Nažalost ―  ili na sreću, ko bi ga znao, našoj palanačkoj radosti nikad kraja ―  ovaj dernek zadesi i grad Pirot. Tačnije, rodno selo čestitog nam obora kneza, Poljsku Ržanu ili još preciznije, za ljubitelje guglovih mapa, to je livadska lokacija seoskog stadiona. Zapravo, danima se već šuškalo po toaletima javnih ustanova, u polučučnju šapatom ispod kabina, o dolasku visokih zvanica u Pirot. Tako i po skupštinskim kuloarima, seoskim zadrugama i viber grupama. Najpre je pominjan Oskar lično, ali kako je medijski razdruzgan u Tivtu posle neuspele čarter ofanzive, te ugažen ko poslednji bednik, teško da bi svoju međunarodnu sramotu oprao na vašaru pod Vasićevom šatrom. Pa sve i da mu peva na uvce Dačić na 40% svojih glasovnih mogućnosti sve hitove od Halida Bešlića. Potom se spominjao i ...

Ćaci kontraofanziva: hoću da se brukam!

S vedoci smo nove pojave na našoj kontramitingaškoj sceni, a to su tzv. skupovi protiv blokada širom Srbije. Dakle, još jedna znakovita kulturološka pojava na našem podneblju, koja nije zaobišla mala mesta poput Pirota i ostalih opština na jugu i jugoistoku Srbije. U stvari, pre bi se moglo reći da je ova akcija osmišljena upravo zato da se antiblokaderska (čitaj: malograđansko-javnosektoraška) Srbija vozdigne iz foteljaškog komfora medijskog mraka, koji dotični doživljavaju kao svetlost idolopoklonstva najgoroj vlasti u proteklih nekoliko decenija u Srbiji. U Pirotu su održana tri “kultna” kontraskupa identične ikonografije, na tri različita mesta, u centru grada i u prigradskom naseljima Novi Zavoj i Gnjilan. Ova sociološka polarizacija ima ne samo estetski nego i gotovo religijski nadražaj na sve neutralne posmatrače (Voznesenje ćacija). Najpre si na ulici, a potom i na mreži u parodijskoj postprodukciji, gledao kolone ćacija u centru varoši kako bezizrazno marširaju poput Tolkinovi...

O autoru

Моја слика
Tomica Ćirić
Diplomirani filolog po struci, autor nekoliko knjiga poezije. Relevantne stranice za poeziju i kratku prozu: "Mrtvi albatrosi" i "Piratske priče". Od kraja 2023. godine politički aktivan kao odbornik opozicione grupe građana u gradskoj skupštini. Živi u Pirotu.