Пређи на главни садржај

Između borbe i ćutanja


Jedan od komemorativnih skupova u Pirotu tokom 2025. godine

Piše: Tomica Ćirić 

Principijelnosti radi, posle godinu dana protesta i aktivističke borbe koju su započeli studenti i podržali svi slobodoljubivi građani Srbije, ne umem bolje i iskrenije da započnem ovu kolumnu, sem u duhu naslovne konstatacije i prećutnog pitanja upućenog svim građanima, s poštovanjem: Zašto ćutite? Ne bih da vulgalizujem ovo pitanjce u duhu napeva nekih navijačkih grupa, ali bi svakako moglo štošta da se doda u svrhu nijansiranja moralne diskvalifikacije onih koji ćute. Da li nam, zaista, posle godinu dana, nije više stalo do borbe za promene ili smo u međuvremenu ipak odlučili da se kolektivno sakrijemo iza groteskne maske neutralnosti, glumeći tobož nezainteresovanost i čekajući da se neko drugi izbori za promene u ovom društvu? Nema većih licemera od tzv. neutralnih građana, a ima ih u svim društvenim profesijama, bez izuzetka. Ili da budem još otvoreniji po ovom zapažanju: bolje je danas biti i ćaciga (prodana duša ovog sistema), nego biti mišjesivo “neutralan”. Ćacige su bar iskrenije u svojoj moralnoj crnini. Čak ni oni klečavci u Zagrebu koji se svake subote mole za čednost svojih žena, koncem dana, manji su fariseji od “neutralnog” dela građana Srbije. Ovi se bar javno autuju kao  društveni idioti, bez medijskih sakrivalica. Naši neutralni sugrađani “kleče u duši”, ali su razlozi njihovog molitvenog tihovanja sitnošićardžijski, a bogami umeju lepo da kleknu i pred političkim autoritetima. I da puze, ako zatreba, da budu jahani i po potrebi mamuzani, zarad sitnih, mrvičastih privilegija sa zamašćenih stranačkih stolnjaka.

Između građanskog bunta i banalnosti ćutanja

Već je poznata teoretičarka politike, Hana Arent, ustanovila jasnu korelaciju između neutralaca i socijalne psihologije većine koja pogoduje manipulativnosti totalitarnih (autoritativnih) režima: „Idealni subjekti totalitarne vladavine nisu ubeđeni nacista ili ubeđeni komunista, već ljudi koji nisu pravili razliku između činjenice i fikcije i između istine i laži". Ovaj njen stav apsolutno je primenjiv i na našu političku stvarnost. Igra sakrivanja građanske većine koja je fromovski pobegla od slobode i osećanja lične odgovornosti, jedan je od iluzionističkih alibija onih koji su se ugodno ušuškali u svoje mikrosvetove. Sa sve katancem na vratima i spuštenim roletnama. Prate oni šta se zbiva u Srbiji, imaju svoje digitalne periskope u vidu profila na društvenim mrežama, ali su teški na lajku ko crna zemlja. I ako nešto baš moraju da prokomentarišu ili objave na mreži, orbi et urbi, onda je to anonimno, dakle bez individualnih obeležja. Ta obezličena, konformistička većina je ista ona koja je odgovorna za sve populističke lidere koje smo imali u poslednje tri decenije. Znaju oni i sad da je Vrhovni Šibicar, lik sa radikalske tezge u Zemunu, dobio šut kartu od svih svetskih lidera, od nama omiljenih Putina, Trampa, evropske birokratije i ostalih, sveden na nivo političke beznačajnosti, što je sve vreme i bio u svojoj kolonijalnoj servilnosti. Dakle, znaju da su se opet istorijski zajebali (za medalju), zato mudro i dosledno ćute... Većina, pak, to je demokratija, kada je prosvećena. Kada je zatucana kao ova naša (razapeta između mitoloških zaveta, parizer demagogije i buvljačne ekonomije), onda je to tiranija pod plaštom nameštenih izbora, zarobljenih institucija i kontrolisanih medija. Demokratija, to je naša politička nemoć da se organizujemo kao društvo odgovornih građana i funkcionalnih institucija - zato je sa tolikom strašću mrzimo, jer volimo neposredan društveni ugovor sa Vođom. Vođa, to smo svi mi, u svom unutrašnjem slepilu.

Revolucija sa popustom na odloženo plaćanje

Ne sumnjam da će ta ista, tiha i ćudljiva većina, kad za to dođe izborni trenutak, obliznuti plajvaz i zaokružiti antirežimsku (studentsku) opciju na listiću. I to nije sve. Predosećam (poetski: slutim) da će se svi oni dići na ustanak onda kada se konačno desi skori slom režima kriminalne organizacije braće Vučić. Najgori revanšizam dolazi upravo od onih najodanijih, kojima je vlast u jednom trenutku okrenula leđa. Tada će i niži socijalni slojevi promoliti svoje musavo lice obespravljenosti, ubediće sebe da je promena usud i prvi će motkom pojuriti svoje dojučerašnje gazde. Tada će i svi novokomponovani prvoborci pohrliti iz prašnjavih ormara, iz svih paučinastih ćoškova stranačkih prostorija bubnuće po jedan takav glavati, dokazivaće da su uvek bili na izvorištu same pobune, samo ne i tad kada smo mi ostali bili na ulici... Kao što će i svi brodolomni pacovčići iz naprednjačkog splava Meduze početi da plivaju ka pobedničkoj strani, ka obali “naše revolucije”, njihov trijumfalistički cijuk biće poslednji akord propasti ovog političkog režima. Bez sarkazma, ovaj scenario je puno puta viđen u istoriji i ne vidim kako se opet ne bi ponovio sa krahom ove vlasti.

Zato i zaključujem, bez defetističkog cinizma, jer to nije intencija ovog osvrta na proteste krajem godine, da će godina 2026. biti izborna godina u kojoj će aktuelna vlast izgubiti većinsku podršku i u kojoj će se desiti izborni prevrat. Veoma je izvesno da će se izborna volja braniti i na ulici a sasvim je očigledno iz iskustva prethodnih lokalnih izbora da će se desiti pokušaj izborne krađe epskih razmera i da će svi režimski kriminalci u ovoj zemlji, njih par hiljada, rame uz rame sa policijom, biti u sukobu sa pobunjenim građanima.

Dakle, 2026. je godina raspleta ovog ludila. Godina kada ćemo videti ko je ko i šta je šta. Godina u kojoj više nema sakrivanja iza lažnih autoriteta, u kojoj će sav trulež sistema pokuljati kao bujica da odbrani svoje privilegije, u kome će se uniforma opet sukobiti sa mladošću, represija sa tvrdoglavim prkosom i u kome će mnogi menjati stranu kao u bečkom valceru. Naposletku, sistem će pasti. Ostaće zvon tišine. Prvi koji će iskoračiti iz ovog gliba, student sa zastavom pobede, okrenuće ručicu točka istorije ka novom odredištu. 

Ipak, da li će i ta izvojevana sloboda umeti da peva onako kako je većina ćutala o njoj?
Ili će borba za institucije i slobodno društvo biti trajna patriotska dužnost svih budućih generacija.

Protesti u Pirotu 2025.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Sve što ste želeli da znate o opoziciji, ali niste smeli da pitate

Lideri PPN-a, novembar 2023. Piše: Tomica Ćirić   N a samom početku ovog teksta, želim da kažem kako poštujem svakoga ko se u prošlosti borio protiv ove vlasti, kao i protiv svih društvenih i kulturnih normi palanke koja je ostala nepromenjena u svojoj višedecenijskoj inertnosti. Mogu da kažem da sam kao autor dugo vremena vodio borbu sa pozicije intelektualne manjine u gradu, dakle kao misleća individua koja preispituje lažne autoritete u našem društvu i da me stranačka politika nikada nije zanimala. Pre dve i po godine, uoči poslednjih lokalnih izbora, nema skoro nijedne političke stranke u Pirotu čiji me poverenik nije pitao da se učlanim i uđem u sferu lokalne politike. Naposletku, prihvatio sam da budem jedan od kandidata na listi odbornika opozicije grada Pirota, koja se prvi put posle dvadeset godina ujedinila i stvorila jedinstven politički front. Jedini uslov bio je da ostanem nestranačka ličnost i suštinski nezavisan u svom političkom delovanju. Nisam se ni danas zbog tog...

Kad su cvetale ržanske tikve

Foto: ZGP    J oš se ovo leto nije pošteno ni rasplamsalo kad se novi naprednjački cirkus šćaše po Srbiji, zemlji, tikve da prevrne. Ovog puta u vidu vašarskih posela po unutrašnjosti. Nažalost ―  ili na sreću, ko bi ga znao, našoj palanačkoj radosti nikad kraja ―  ovaj dernek zadesi i grad Pirot. Tačnije, rodno selo čestitog nam obora kneza, Poljsku Ržanu ili još preciznije, za ljubitelje guglovih mapa, to je livadska lokacija seoskog stadiona. Zapravo, danima se već šuškalo po toaletima javnih ustanova, u polučučnju šapatom ispod kabina, o dolasku visokih zvanica u Pirot. Tako i po skupštinskim kuloarima, seoskim zadrugama i viber grupama. Najpre je pominjan Oskar lično, ali kako je medijski razdruzgan u Tivtu posle neuspele čarter ofanzive, te ugažen ko poslednji bednik, teško da bi svoju međunarodnu sramotu oprao na vašaru pod Vasićevom šatrom. Pa sve i da mu peva na uvce Dačić na 40% svojih glasovnih mogućnosti sve hitove od Halida Bešlića. Potom se spominjao i ...

Ćaci kontraofanziva: hoću da se brukam!

S vedoci smo nove pojave na našoj kontramitingaškoj sceni, a to su tzv. skupovi protiv blokada širom Srbije. Dakle, još jedna znakovita kulturološka pojava na našem podneblju, koja nije zaobišla mala mesta poput Pirota i ostalih opština na jugu i jugoistoku Srbije. U stvari, pre bi se moglo reći da je ova akcija osmišljena upravo zato da se antiblokaderska (čitaj: malograđansko-javnosektoraška) Srbija vozdigne iz foteljaškog komfora medijskog mraka, koji dotični doživljavaju kao svetlost idolopoklonstva najgoroj vlasti u proteklih nekoliko decenija u Srbiji. U Pirotu su održana tri “kultna” kontraskupa identične ikonografije, na tri različita mesta, u centru grada i u prigradskom naseljima Novi Zavoj i Gnjilan. Ova sociološka polarizacija ima ne samo estetski nego i gotovo religijski nadražaj na sve neutralne posmatrače (Voznesenje ćacija). Najpre si na ulici, a potom i na mreži u parodijskoj postprodukciji, gledao kolone ćacija u centru varoši kako bezizrazno marširaju poput Tolkinovi...

O autoru

Моја слика
Tomica Ćirić
Diplomirani filolog po struci, autor nekoliko knjiga poezije. Relevantne stranice za poeziju i kratku prozu: "Mrtvi albatrosi" i "Piratske priče". Od kraja 2023. godine politički aktivan kao odbornik opozicione grupe građana u gradskoj skupštini. Živi u Pirotu.