Piše: Igor Đorđević N ema zaborava! Nema predaje! Ne smemo zaboraviti da su im R U K E K R V A V E. A sve su učinili da bi nas naterali da zaboravimo. Pretili, prebijali, privodili, hapsili. Sve se svodilo na silu i laž. A lagali su preko mere. Neprekidno. I Ćacilend su izgradili. Skrovište za vojsku ološa, koje pale po potrebi da bi ponovo lagali. Prolazi godinu dana od pada nadstrešnice u Novom Sadu, pod kojom je unesrećeno njih 17. Na mestu ih je ubijeno 14, da bi potom od povreda preminulo još dvoje. Jedna osoba je doživotni invalid. Vlast je na to odgovorila podmuklim lažima. Lažima koje su gnojile mržnjom. A onda su se dogodili studenti. Pobunili su se. Podsetili sve nas da nam je preko potrebna solidarnost da bismo se suprotstavili hiljaduglavoj aždaji mafijaškog ždrela koja je proždrala zemlju u kojoj živimo. Podigli su studenti zastavu visoko i sasuli joj u lice: D O S T A! Izneli su zahteve. Pokrenuli blokade. Krenuli putevima Srbije da nose glas. I da ...
S vedoci smo nove pojave na našoj kontramitingaškoj sceni, a to su tzv. skupovi protiv blokada širom Srbije. Dakle, još jedna znakovita kulturološka pojava na našem podneblju, koja nije zaobišla mala mesta poput Pirota i ostalih opština na jugu i jugoistoku Srbije. U stvari, pre bi se moglo reći da je ova akcija osmišljena upravo zato da se antiblokaderska (čitaj: malograđansko-javnosektoraška) Srbija vozdigne iz foteljaškog komfora medijskog mraka, koji dotični doživljavaju kao svetlost idolopoklonstva najgoroj vlasti u proteklih nekoliko decenija u Srbiji. U Pirotu su održana tri “kultna” kontraskupa identične ikonografije, na tri različita mesta, u centru grada i u prigradskom naseljima Novi Zavoj i Gnjilan. Ova sociološka polarizacija ima ne samo estetski nego i gotovo religijski nadražaj na sve neutralne posmatrače (Voznesenje ćacija). Najpre si na ulici, a potom i na mreži u parodijskoj postprodukciji, gledao kolone ćacija u centru varoši kako bezizrazno marširaju poput Tolkinovi...